Zamislimo ovakvu sliku: Bog
bdije, njegov narod spava. Bog drži ispruženu ruku, njegov narod drži prekrižene
ruke ispod pokrivača. Bog priča, njegov narod snuje. Bog se bori protiv
neprijatelja, njegov narod sanja.
Bdjenje je važno, bitno, presudno; tlo Božjeg djelovanja.
Tko u toj svetoj noći ne bdije, ostaje u egipatskom ropstvu. Ostaje u smrti, ropstvu.
Ropstvu grijeha, đavla i svijeta. Krist je bdio cijelu noć. U Njegovoj ruci je
sada Očeva ispružena ruka koja daje svoju Krv i svoje Tijelo.
Na stolu je vino uskrsnuća i kruh ropstva.
Na stolu je vino uskrsnuća i kruh ropstva.
Njegove riječi upućene učenicima su bdijte i molite
da ne padnete u napast, a izgovorene su u ovoj svetoj noći. Nakon otpjevanih hvalospjeva došli su u predio zvan Getsemani.
Gandhi je jednom rekao kako je štovanje bez žrtve apsurdno. Isto tako je apsurdan
Vazam bez bdjenja, pravog bdjenja.
Bdije onaj tko čeka, onaj koji je ispunjen nadom. Zašto
bdjeti ako se ništa neće dogoditi? Što će nam bdjenje ako nemamo potrebu
oslobođenja i uskrsnuća? Ako smo siti ili ako ne vjerujemo da nam netko može
pružiti ruku i izvući nas iz tragedije?
Ništa ne očekivati, a bdjeti je apsurdno.
Ništa ne očekivati, a bdjeti je apsurdno.
Što to kršćani očekuju? Pobjedu nad smrću. U noći vazmenog
bdjenja Bog djeluje tako što oslobađa robove, a mrtve uskrsne.
Bdiju oni koji su prosvijetljeni. Oni koji su svjesni svog dubokog ropstva i smrti.
Bdiju oni koji su prosvijetljeni. Oni koji su svjesni svog dubokog ropstva i smrti.
Kojeg ropstva i koje smrti?
Ropstva svijetu, grijehu, đavlu i smrti duše. Smrti bića. Ontološke smrti. Smrti koja dolazi po odvajanju od Boga. Prave smrti. Vječne smrti. /don Šimun Doljanin/
Ropstva svijetu, grijehu, đavlu i smrti duše. Smrti bića. Ontološke smrti. Smrti koja dolazi po odvajanju od Boga. Prave smrti. Vječne smrti. /don Šimun Doljanin/
